Nazvala sam tatu kada je u obiteljsku grupu na WhatsAppu poslao sliku za koju mi nije bilo jasno što predstavlja. Kako biste bolje shvatili kontekst ovog razgovora, znajte da je moj tata veseljak i veliki šaljivdžija kojeg ljudi obožavaju.
Trenutno se nalazi u malom rodnom selu pored grada Zadra, gdje je izgradio kuću i povremeno odlazi da uredi dvorište ili dovrši radove.
Ovo je bila slika:
A razgovor dijelim jer iako je bio kratak i šaljiv, pun je mudrosti.
Nalazim kontakt i zovem ga na mobitel...
Halo?
"Tata, što radiš?"
Evo, završni radovi u zdravstvu – garsonijeru za vječna lovišta.
"Tata, jel’ ti kopaš grob?"
Da.
"Pa kako se osjećaš dok to radiš?"
Nikad bolje, opušteno, smireno... Evo taman sad sjedim na njemu, odmaram. Sjeo sam na svoju nekretninu.
"Nije te strah?"
Čega da me bude strah? Pa neće nitko izaći iz groba.
"Ma ne mislim to, nego nije te strah umrijeti?"
Ne. Ja ne razmišljam što će tada biti, ja razmišljam što će biti do subote – tri dana maksimalno. A kad umrem, umrijet ću. Onda će drugi razmišljati, onda su drugi u problemu, pogotovo ako ne dovršim ovaj grob.
"Tata, jesi napravio u životu sve što si htio?"
Nisam još poklopce za grob napravio.
Šalim se, kćeri, ja sam zadovoljan, napravio sam sve što sam htio, jedino je bilo par promašenih investicija.
"Pa dobro, to je dio života."
E da, možda bih se jedino mogao oženiti još jednom...
Love my dad. 😂💪🏼
0 comments