U zadnje vrijeme primjećujem isti obrazac u razgovorima koje vodim sa ženama koje su pametne, sposobne i točno znaju što žele, ali se mjesecima, ponekad i godinama, ne miču s iste točke.
Ne počinju razgovor rečenicom “ne znam što želim”, nego rečenicom “znam točno što bih trebala napraviti, ali svaki dan odgodim ili se vrtim u krug”.
Kad malo zagrebemo ispod površine, uvijek se pojave isti detalji.
Znaš da bi ovaj tjedan trebala završiti tu jednu ponudu, ili napisati taj tekst, ili konačno sjesti i odlučiti kako će tvoja ideja izgledati u stvarnosti, ali umjesto toga odgovaraš na poruke, rješavaš sitnice, gledaš što drugi rade, spremaš materijale, zapisuješ ideje, radiš “korisne” stvari koje se na papiru mogu opravdati, a na kraju dana imaš osjećaj da si cijeli dan bila zauzeta i iscrpljena, ali da se ono bitno opet nije pomaknulo.
Otvoriš mobitel s jasnom namjerom, npr. da pošalješ jednu poruku ili provjeriš jednu informaciju, a petnaest minuta kasnije shvatiš da si pročitala nekoliko objava, pogledala par storyja, usporedila se s nekim koga ne poznaješ i više se ni ne sjećaš što si zapravo htjela napraviti kad si uzela mobitel u ruku.
I to se ne događa zato što nemaš disciplinu, nego zato što je bijeg uvijek dostupniji od odluke.
Jer odluka znači da nešto prestaje biti sigurno u tvojoj glavi i postaje stvarno, vidljivo i podložno reakcijama, a to nosi težinu koju rijetko tko priznaje, čak i samoj sebi.
Zato većina žena ne zapne na strategiji, znanju ili alatima, nego zapne u onom trenutku neposredno prije egzekucije, kad treba ostati uz jednu odluku i ne skrenuti čim postane neugodno.
I tu se događa nešto važno što se često krivo tumači.
Ne umara te posao, umara te stalno donošenje malih odluka da ne doneseš onu glavnu.
Svaki put kad izabereš “još samo ovo”, “samo da provjerim”, “ovo je isto korisno”, ti zapravo biraš ostanak u sporednom, a cijena tog izbora nije samo to što ideja stoji, nego i to što se s vremenom počneš doživljavati kao netko tko stalno zna, ali rijetko završi.
To je razlog zašto žene koje rade najviše često imaju najmanje osjećaja stvarnog napretka.
Ne zato što ne rade dovoljno, nego zato što nemaju strukturu koja ih zadrži u jednoj odluci kad postane teško i kad nestane početni entuzijazam.
I ovdje je važno reći nešto jasno, bez drame i pritiska: svaki put kad se vratiš u distrakciju umjesto u odluku, ti ne ostaješ “neutralna”, ne stojiš na mjestu, ti biraš da ova ideja ostane samo ideja u tvojoj glavi.
Biraš da ovaj mjesec prođe isto kao i prethodni.
Biraš poznati umor umjesto nepoznate nelagode akcije.
U programu Od snova do stvarnosti ne radimo na tome da stigneš sve, nego da prestaneš stalno birati ono sporedno.
To u praksi znači da već prvi tjedan odabireš jednu stvar koja, kada je napraviš, stvarno mijenja čini razliku.
Ne deset ideja, ne “malo ovoga pa malo onoga”, ne mijenjanje cijelog života... samo jednu stvar koja vodi do rezultata.
Za jednu ženu to je ponuda koju već mjesecima preslaguje u glavi.
Za drugu je to tekst koji stalno piše, ali nikad ne objavi.
Za treću je to odluka da konačno stavi strukturu oko posla umjesto da svaki dan improvizira.
I onda se događa dio koji većina preskoči: ostajemo uz tu odluku dovoljno dugo da postane stvarna.
Učimo kako ne odustati čim postane neugodno, dosadno ili nesavršeno, kako ne zamijeniti glavnu stvar “korisnim sitnicama”, kako završiti nešto do kraja, čak i kad nema motivacije.
Radi se o tome koliko si još puta spremna odabrati sto malih stvari koje ne vode nigdje, umjesto jedne koja vodi negdje.
U februaru se bavimo upravo ovom temom cijeli mjesec.
Ako znaš da je vrijeme da prestaneš razmišljati i počneš raditi, možeš se pridružiti uz ONE MONTH PASS ovdje.
0 comments