Danas sam bila u jednom dvorcu blizu Kölna.
Čim sam ušla, osjetila sam nešto što nisam osjetila mjesecima...tišinu koja nije prazna, već puna. Puna priča, puna života koji je ovdje bio prije 200, 300 godina.
Šetala sam kroz prostorije, dodirivala hladne kamene zidove (ono što se smije dodirivati, naravno), gledala kroz prozore s debelim okvirima i zamišljala: kako je grofica ustajala ujutro? Je li netko palio kamin prije nego što se probudi? Kako je čekala da joj sluškinja donese haljinu, pa onda satima vezla u dnevnom boravku dok su muškarci razgovarali o politici u susjednoj sobi?
Kako su primali goste iz Francuske ili Italije i koliko im je trebalo da stignu? Tjednima? A onda su ostajali tjednima jer je putovanje natrag bilo podjednako dugačko.
Sjela sam u taj dnevni boravak bez televizije, bez mobitela, bez notifikacija.
Samo stolica, prozor i vrt ispred mene.
I onda sam to osjetila...
Sporost.
Vrijeme ovdje nije letjelo.
Prolazilo je.
Polako.
Zamislila sam ženu koja sjedi na istom mjestu prije 250 godina. Možda gleda kroz isti prozor, možda čeka da vrtlar završi s ružama, možda razmišlja o pismu koje je poslala sestri prije mjesec dana i još uvijek čeka odgovor.
Nema žurbe.
Ali danas...mi nismo grofice.
Imamo poslove, djecu, rokove, kredite, sastanke, poruke koje stižu svake minute.
I to nije problem.
Problem je što smo zaboravile stati.
Kada sam izašla iz dvorca, uzela mobitel iz torbe i vidjela 25 notifikacija, email, Instagram, WhatsApp, banka, kalendar koji me podsjeća na sutrašnji sastanak.
I shvatila sam: ne leti vrijeme, letimo mi.
Pomisli na to:
Ana se budi u 6:00. Alarm je već zvonio dvaput, ali tek sada ustaje jer zna ako ne ustane sad, neće ni stići na vrijeme. Brzo kava dok stoji, oblači djecu koja se još uvijek trljaju oči, pakuje užinu u ruksak, provjerava je li sin uzeo bilježnicu za test. Vozi ih u školu do 8:00, vraća se kući, otvara laptop u 8:30, već ima tri maila koja čekaju odgovor. Zoom sastanak u 9:00, pa još jedan u 11:00.
Ručak? Jogurt za laptopom dok piše izvještaj. U 14:00 po djecu. Sin ima nogomet u 15:00, kći ima balet u 16:30. Čeka sat vremena u autu ispred sale, skrolla Instagram, odgovara na poruke, dodaje predemte u košaricu online shoppinga koji nikad neće naručiti. Doma u 18:30, kuha večeru (tjestenina jer nema vremena za ništa drugo). Djeca se svađaju, ona viče da prestanu. Večera, kupanje, čitanje priče, spavanje djece u 21:00.
Pada na kauč. Otvara Netflix. Gleda prvu stvar koja joj se pojavi. Skrollanje mobitela istovremeno. Spava u 23:00. Sutra isto.
Gdje je tu ona?
Nije živjela dan, preživjela ga je.
Gdje je tu vrijeme? Nije prošlo,proletjelo je.
A onda pomisli na onu ženu u dvorcu.
Ustaje polako, netko joj donosi doručak, sjeda u vrt, čita knjigu (ne skrola), ustaje, razgovara s vrtlarom o novim ružama. Piše pismo sestri. Rukom. Cijelo popodne. Večera traje dva sata. Razgovor. Smijeh. Svijeće. Spavanje u 22:00.
Je li njeno vrijeme bilo sporije? Ne. Imala je isti broj sati kao i ti.
Ali nije letjela.
Danas, dok sam sjedila na klupi u dvorskom vrtu, bez mobitela u ruci, bez liste obaveza u glavi, osjetila sam to na svojoj koži.
Vrijeme nije prošlo brže. Ja sam prestala juriti.
I onda sam udahnula. Duboko. I osjetila se kao da sam se vratila u vrijeme. Ne zato što je vrijeme sporije bilo tada, već zato što sam ja bila sporija.
Ne leti vrijeme, letiš ti.
Nauči usporiti.
Nisi grofica i nitko ti ne donosi doručak (a možda i donosi jer zašto ne?)...
ALI:
Sjedi bez mobitela. Šetaj bez slušalica. Jedi bez ekrana. Razgovaraj bez gledanja u sat.
Vrijeme će i dalje proći. Ali ti ćeš ga osjetiti.
A to je jedina razlika između života koji proživljavaš i života koji samo preživljavaš.
Pitam te:
Gdje si ti u svemu ovome?
Ne gdje bi trebala biti. Ne što bi trebala raditi.
Gdje si ti?
I što zapravo želiš od života?
Ne za djecu. Ne za partnera. Ne za posao.
Za sebe.
Stani. Udahni. I pitaj se.
Možda nećeš odmah znati odgovor.
Ali pitanje je prvi korak.
0 comments