Danas ću ti ispričati nešto na što me inspirirao jutrošnji trening.
Naime, trener koji me prati i određuje mi vježbe već mi dugih par mjeseci govori kako bi bilo dobro da u teretanu, makar jednom tjedno, pokušam dolaziti i sama.
Svo ovo vrijeme govorila sam mu kako ja to ne mogu i da zapravo još uvijek nemam izgrađen identitet osobe koja samostalno odlazi u teretanu.
Kada njega plaćam, znam da doći jednostavno "moram" i da će taj trening biti odrađen. No sama, zbog nečega, to ne mogu.
A zašto?
Nemam odgovor na to pitanje.
Htjela sam. Ali nisam se mogla pokrenuti. Nešto me je držalo na mjestu.
Potajno sam simpatizirala tu ideju da krenem sama, no nikako nisam mogla napraviti taj prvi korak.
Kao da sam nešto čekala...
A što to ne znam ni sama. Nisam si znala "to nešto" definirati.
Bila sam već umorna od svojih misli i želje koja nije postajala stvarnost...
Onda sam si sinoć rekla - ok, to je to. Sutra ideš sama. Točka.
Kada sam se jutros spremala, sto puta sam htjela odustati jer su misli "divljale" i namjerno me činile sumnjičavom prema vlastitoj odluci.
Tada sam samo isključila mozak i nastavila se spremati.
Izašla sam iz stana i krenula hodati.
Došla sam u teretanu u 5:50.
Krenula sa zagrijavanjem.
Nakon toga krenula s vježbama.
U 6:30 ljudi su već polako krenuli dolaziti, no shvatila sam da je ona početna napetost i anksioznost sve više iščezavala.
Ne mogu reći da mi je u potpunosti bilo baš ugodno, ali nisam se osjećala loše.
Odradila sam sve vježbe koje sam prije dva dana napravila s trenerom.
Sve.
Sama.
Unatoč blokadi.
U inat samoj sebi.
Dokazala sam si da mogu.
Dokazala sam si da se promjena neće dogoditi sama od sebe.
Nekada naprosto sami sebe moramo gurnuti preko ruba.
Ne nježno. Nego malo jače.
Taman da dođemo u tu famoznu zonu idućeg razvoja, kako je objašnjavao Vygotsky.
Tek se u toj zoni događa rast.
Rast toliko ključan za naš osobni razvoj.
Rast nakon kojega ništa više nije isto.
Rast koji mijenja.
Rast koji pokreće.
To možeš i ti.
Ne da možeš, nego moraš.
Ako se i sama nalaziš pred unutarnjom blokadom i ne možeš se pokrenuti s mjesta, učini si uslugu i skoči bez razmišljanja.
Tek kada skočiš, shvatit ćeš kako ti je to nešto toliko bilo potrebno!
I zato nemoj čekati s novim odlukama!
Nemoj čekati s novim navikama.
Nemoj čekati s uvođenjem inovativnih igara i aktivnosti.
Možeš ih krenuti implementirati već od ponedjeljka.
Učini svoje okruženje na poslu boljim i kvalitetnijim mjestom za razvoj djece!
Djeci treba drugačije.
Treba im promjena.
Treba im akcija.
Treba im glazba.
Treba im nesvakidašnje.
Upiši se na edukaciju i budi ta promjena koju djeca toliko trebaju!
0 comments