Pitanje od milion dolara:
"Kako da se zaustavim na jednom-dva keksa i da ne pojedem celu kutiju svaki put?"
Uzećemo keks kao primer, ali ti možeš da ga zameniš sa bilo kojom namirnicom.
Prva stvar koju ću ti reći, a koja ti se verovatno neće dopasti ili je iz perspektive u kojoj se trenutno nalaziš možda nećeš najbolje razumeti glasi:
Zaustavljanje na par keksića neće biti moguće dokle god ti pokušaji dolaze SAMO iz mesta samokontrole.
Pročitaj ovaj e-mail do kraja kako bi shvatila šta želim da kažem.
Samim tim što pred sebe odmah postavljaš cilj da pojedeš SAMO JEDAN keks možemo da zaključimo da i dalje imaš jak restriktivan mindset, da razmišljaš po principu "sve ili ništa" i da želiš preko noći da od cele kutije ili znatno veće količine dođeš do toga da pojedeš samo jedan keks.
Skroz je u redu da to želiš, ali se to ne dešava preko noći i potrebni su određeni koraci koje moramo da preduzmemo, a koje ću podeliti sa tobom u nastavku.
- Prva stavka: Ukoliko se desi da pojedeš jedan keks, a javi ti se želja da pojedeš još jedan ili dva - koju priču pričaš sebi?
"Eto znala sam da ne mogu da se zaustavim na jednom, pojela sam tri i sve sam upropastila. Poješću celu kutiju kako je ne bih držala u kući i od sutra nema više keksa za mene."
"Zašto mi nije dovoljan jedan keks? Šta nije u redu sa mnom? Kako Gorana može da pojedete jedan, a meni se traži još? Sigurno je ona jednostavno takva, ima samokontrolu, a ja nemam. Ja sam zavisnik od slatkiša i kraj!"
Moram da ti kažem da ni ja u samom startu nisam uspevala da se zaustavim na jednom keksu niti sada to uspevam iz mesta samokontrole.
Samokontrola kod mene nema ulogu u celoj priči i uopšte se ne oslanjam na nju.
U samom startu sam morala da se suočim sa svojim strahovima i dam sebi DOZVOLU (i fizičku, a pre svega mentalnu) da jedem taj keks bez krivice, bez ograničenja koliko to keksa sme ili treba da bude i da dopustim sebi i svom telu da se zaustavimo kada nam je dovoljno.
Da bih to uspela, uporedo sam radila na tome da promenim uverenja koja imam o tom keksu ili nekoj drugoj namirnici koju sam smatrala "lošom".
Govorila bih sebi da keks nije loša hrana, da keks može da bude deo fleksibilne i zdrave ishrane, da mi je dozvoljen svaki dan ako ga želim, da je ok da jedem neke namirnice samo zato što sam gladna ukusa i prosto želim da uživam u njima.
Ljudi obično misle da će početi još više da se prejedaju ako počnu ovako da razmišljaju, ali moje iskustvo i iskustvo mojih klijentkinja pokazuje upravo suprotno. Kada počnemo neutralnije da gledamo na neku hranu i uvrstimo je u svoju ishranu bez krivice - imamo manju žudnju da se tom hranom i prejedamo.
- Druga stavka: bila bih zahvalna na svakom progresu i postepenom smanjivanju količine pojedenog keksa i nisam imala očekivanja da ću od nekontrolisanog prejedanja preko noći početi da jedem jedan-dva keksa i biti ok sa tim. Bila sam svesna da je to proces, ali mi je ogroman vetar u leđa davalo to što su količine vrlo brzo počele da se smanjuju. Ukoliko sam do juče jela celu kutiju nekontrolisano, za mene je u početku bio ogroman uspeh kada bih osvestila da sam pojela recimo 4 keksa.
I na kraju sam došla do toga da zaista mogu da pojedem jedan-dva keksa uz kafu i da mi to bude dovoljno, a često bih počela da zaboravljam da imam neki keks u ladicama ili sladoled u zamrzivaču.
A bila sam ok i sa danima kada mi iz nekog razloga nije bilo dovoljno da pojedem samo jedan ili dva keksa već bih u toku dana pojela nešto veću količinu. To bi se uglavnom dešavalo u PMS-u ili ako ne bih imala redovne obroke u toku dana ili sam neispavana pa telo traži brz priliv energije.
Ti dani se nisu previše često događali tako da im nisam pridavala neki značaj i nisam smatrala da je katastrofalno to što nekada pojedem malo više slatkog u toku dana. Trudila sam se da gledam širu sliku i ako osvestim da se to desilo zato što nisam imala redovne obroke ili se nisam naspavala, rešenje nije ležalo u tome da sebe krivim i zabranjujem sebi keks zauvek, već da počnem redovno da jedem i da se naspavam i odmorim.
- Treća stavka: svaki dan bih planski stavljala keks u svoje obroke.
Većina ljudi ne planira u toku dana da ima neki slatkiš ili grickalicu. Postavljamo perfekcionističke zahteve pred sebe da ćemo "savršeno" da se hranimo svaki dan ili da ćemo imati samo jedan "cheat day" u toku nedelje i onda jedemo taj keks/sladoled/čips onda kada nam padne roletna i kada se jave neke neprijatne emocije koje želimo da potisnemo ili kada nas žudnja toliko preplavi da ne možemo više da je podnesemo pa onda totalno izgubimo kontrolu ili samo u "posebnim" prilikama/kada imamo cheat day, pa onda takođe ne možemo da se zaustavimo jer znamo da je samo sada prilika da jedemo taj keks i da od sutra više nema.
U početku sam svaki dan stavljala taj keks među svoje obroke dok se nisam jedan dan probudila i shvatila da mi se današ baš nešto ni ne jede.
Često govorim da ja svaki dan pojedem nešto slatko, uglavnom uz kafu i u potpunosti sam ok sa tim. To ne bude svaki dan keks. Nekada bude čokolada, nekada nešto treće. Dešavaju se i dani kada mi se ne jede ništa slatko, ali ono što je najbitnije jeste da znam da ja govorim i DA i NE. Ja biram.
Imam dozvolu da jedem nešto slatko svaki dan i samim tim količine nisu velike. Mogu umereno da jedem i to je zapravo onaj balans ka kom svi težimo.
- Četvrta stavka: Osluškujući svoje telo, shvatila sam da mi ne prija da jedem slatko/grickalice/proste ugljene hidrate kada sam gladna i između obroka.
Kada ih jedem između obroka ili kada sam gladna, realno mogu mnogo veće količine da pojedem, a brzo mi dignu i spuste šećer i onda postanem još više gladna.
Tako da slatko jedem uglavnom nakon obroka, a proste ugljene hidrate kao deo balansiranog obroka (primer: đevrek jedem uz jaja, salatu, sir, ćuretinu). Kada jedem čips ili tako neke grickalice, takođe se trudim da ih ne jedem kada sam previše gladna, da ne jedem iz kesice i super je kada uz čips recimo stavim na tanjir i neko povrće ili neki izvor proteina.
- Peta stavka: Učila sam iznova kako da UŽIVAM u keksu (ili nekoj drugoj namirnici) i kako da ih jedem SVESNO.
Prejedanje NIJE UŽIVANJE u hrani.
Vremenom bih osvešćivala da posle drugog keksa, već treći po redu mi i nije nekog ukusa i ne uživam toliko dok ga jedem, već ga jedem samo iz navike.
Osvešćivala bih da često nešto jedem nesvesno, samo zato što je na stolu ili mi je neko ponudio i ne bih se zapitala da li mi se to nešto zaista jede ili ne.
Dogovorila sam se sa sobom da jedem keks ili nešto drugo samo onda kada mi se zaista i jede, a ne po inerciji.
Postoje određene vežbice koje delim sa mojim klijentkinjama kako bismo počele da jedemo sa malo više uživanja i svesnosti. To je izuzetno bitna stavka ukoliko želimo da smanjimo prejedanje.
- Šesta stavka: Počela sam da radim na emocionalnom opismenjavanju i samoregulaciji.
Napravila sam dogovor sa sobom da ne jedem keks ili čips ili pastu onda kada sam loše raspoložena. Ne zato što mi je zabranjeno, već zato što ne želim da potiskujem svoje emocije. Želim da ih isprocesuiram, da vidim šta me to muči, da dozvolim sebi da osetim, da se isplačem ako treba, pa posle kada mi bude bolje mogu da jedem šta god poželim.
Velika je razlika da li jedete nešto onda kada ste dobro i kada ćete zaista i uživati u toj hrani ili onda kada ste loše i kada želite samo da potisnete i pobegnete od nekih emocija.
U početku mi nije svaki put uspevalo, ali vremenom, kako sam menjala svoj odnos prema hrani i kako sam vežbala veštinu procesuiranja emocija, hrana mi nije bila prva na pameti čim se osetim ljuto, tužno, anksiozno, isfrustrirano...
Ovo su neke od stavki koje su meni i mojim klijentkinjama pomogle da dođemo do toga da možemo umereno da jedemo neke namirnice i da se ne prejedamo svaki put.
Mnogo dublje o svemu ovome pričam u online kursu, sa konkretnim primerima, zadacima, vežbicama.
Ukoliko želiš da dobiješ sve korake "na tacni", da ih prolaziš lagano, svojim tempom i da ti 2024. godina bude godina kada ćeš napokon prestati da se prejedaš, više informacija i formular za prijavu možeš da nađeš na linku ispod:
Do sledećeg čitanja,
Gorana
0 comments